Dubrovnik je poznat po izgradnji kanalizacije još davne 1296. godine. To je jedan od prvih srednjovjekovnih kanalizacijskih sustava koji se još uvijek koristi.
U to su vrijeme gradovi poput Pariza ili Londona vrvjeli od fekalija koje su stanovnici bacali na ulice. Razvojni trend koji je obilježio kraj srednjeg vijeka u Dubrovniku, nažalost, nije se na isti način nastavio u moderno doba. Neka urbana i ruralna područja na jugu Hrvatske još uvijek nemaju osnovnu infrastrukturu, što uključuje cestovne priključke, pristup električnoj energiji, vodi, kanalizaciji i internetu.
Planirano urbano širenje popraćeno izgradnjom infrastrukture pružilo bi ogromne razvojne mogućnosti za nadolazeća desetljeća.
Zamislite da se smije graditi na negrađevinskim česticama većim od 5000 m2, pod uvjetom da to nisu zaštićena područja. Da je izgrađenost na njima svega tri posto, uz mogućnost izgradnje prizemlja, kata i visokog potkrovlja. Takvom odlukom potaknuo bi se razvoj manje razvijenih područja u okolici Dubrovnika, manje parcele bi se okrupnile, velike iskoristile, a prostor bi se urbanistički očuvao.
To bi doprinijelo ukupnom gospodarskom napretku dubrovačkog područja, a posebice turizma. Tako izgrađene građevine mogle bi se koristiti u turističko-ugostiteljske svrhe, kao što su obiteljska gospodarstva, kuće za odmor ili kuće za stanovanje i povremeni turistički najam.
Talijanska Toskana i francuska Provansa izvrsni su primjeri ovog pristupa. Istra godinama ide u tom smjeru, dok mi i dalje živimo prvenstveno od Grada.
Autor: Goran Pikunić
